Nešto jednostavno

Na zapadu ništa novo

Tijekom sezone američkog nogometa 2016. godine Colin Kaepernick počinje klečati dok se izvodi himna.

Čitavu sezonu kleči i prikuplja suigrače, igrače drugih ekipa da i oni kleknu kako bi ukazali na rastuće socijalne probleme, policijsku brutalnost i rasne nejednakosti u SAD-u. Tada, prije 4 godine, on biva problemom lige, trnom u oku Donalda Trumpa koji ljutito preko Twittera govori kako bi NFL trebao dati otkaz i zabraniti igranje svim igračima koji su kleknuli jer je to nepoštivanje američke himne i zastave( premda će koristiti zastavu u svojim kampanjama i nositi simbole Amerike na odjeći što također predstavlja kršenje američkog Kodeksa o zastavi), biva viđen kao strano tkivo koje treba odstraniti. To se i ostvaruje s prekidom ugovora s njegovom tadašnjom ekipom iz San Francisca te je Kaepernick od te sezone izvan lige. Danas čitava Amerika kleči. U trenutnim uvjetima NBA „balona“ na početku utakmice se također izvodi himna, svi igrači i treneri( osim par izuzetaka) kleče noseći majice s natpisom „Black lives matter“.


(Ashley Landis--AP Pool)

Ovaj duži uvod nosi poruku kako se ništa nije promijenilo u protekle 4 godine, dapače. Tad je smatrano neukusnim ukazivati na socijalne nejednakosti na sportskim stadionima, danas je to sredstvo borbe. Prije nekoliko mjeseci sam prvi put pisao o tebi, potaknut ubojstvom Georgea Floyda, a danas se pojavio novi George Floyd upravo u matičnoj državi Colina Kaepernicka, Wisconsinu. Njegovo ime je Jacob Blake, afroamerikanac upucan 7 puta u leđa dok je ulazio u policijski auto, nenaoružan je nakon nekog vremena odupiranja ipak odlučio ući u auto. Barem je mislio da ulazi u auto, službenici na dužnosti su imali malo drugačiju ideju. Njegova krivica? Sudeći po svjedocima, razdvajao je dvije žene u fizičkom sukobu, a policija je došla na mjesto zbog prijave obiteljskom nasilja. Detalji još nisu poznati javnosti, no kako god bilo, 7 puta pucati u nenaoružanu osobu je bezuvjetan primjer policijskog nasilja.

Na svu sreću, Jacob je preživio napad i izgledno je da će se oporaviti.

Te sreće nije bio Michaell Bell 2004. godine koji je ubijen u istom mjestu, Kenoshi. O njemu pišem jer me iskreno potresla fotografija njegovog oca, koji je uzgred nazočio gnjusnom činu, kako drži natpis „Pravda za Jacoba“. Također, on je razlog zbog kojega u saveznoj državi Wisconsina je moguće pokrenuti privatnu istragu ukoliko dođe do opisane situacije, ubojstva na dužnosti. Nažalost, nije potrebno s prevelikim iznenađenjem ustvrditi kako je od donošenja zakona uhićeno više službenika.


Fotografija s prosvjeda (Kerem Yucel/AFP via Getty Images)

Ako se vratimo na Kaepernicka i njegovu borbu, saznat ćemo nešto i o licemjerju. Naime, na dan pod nazivom „Blackout“ Tuesday koji je bio karakterizan manjkom sadržaja na internetskim platformama i stavljanjem crne boje kao profilne slike na profilima brojnim utjecajnih pojedinaca, organizacija i sportskih klubova, spomenuti San Francisco je također potaknut trendom stavljao poruke borbe i famozne crne pozadine. Oni vokalniji u društvu su izrazili negodovanje i nelagodu za iskazano licemjerje. Kad je to radio njihov zaposlenik u samim začecima pokreta, odgovor je bio otkaz, a danas kad je to postale dijelom kulture, onda je sasvim primjereno da i vlasnici kluba učine slično. Da, gospodine Rogeru Goodellu, trebali ste. Danas sigurno ljudi Kenoshija ne bi izašli da ulice zbog straha od policije i straha da su smatrani lovinom bijelih supremista.

Black Lives Matter nije samo pomodni pokret, već duboka potreba i borba za promjenama. Promjenama u način razmišljanja izvrnutih glava poput onih na čelu jedne od najvećih sila svijeta u svakom aspektu te riječi. Promjenama u odnosu prema drugima i drugačijima. Promjenama koje ne traže ništa drugo osim jednakosti i slobode.

Za kraj bih izdvojio jednu poruku koja se provlači kroz čitav pokret „Recimo njihova imena“.

                                                                                                                                      Jacob Blake

AEM banner