Gaudeamus

„Čitač“ knjiga živi tisuću života prije nego li umre. Čovjek koji nikad ne čita, živi samo jednom“.(George R.R.Martin)

Uz mjesec hrvatske knjige ili kako steći naviku čitanja

Iako se Mjesec hrvatske knjige ove godine obilježava pod sjajnim sloganom „Čitajmo sto na sat“.

Obzirom na jednu do, u najboljem slučaju, dvije pročitane knjige godišnje, po „glavi stanovnika“ , čini se kako smo od spomenute brzine još uvijek udaljeni koju svjetlosnu godinu. Usporedim li, istovremeno, nacionalnu statistiku s onom vlastitom, temeljenom na čitalačkom iskustvu stjecanom posljednjih ili prvih 30-ak godina života, a koja ( nije da se hvalim, ali, majke mi, ispada da je tako) iznosi jednu do dvije knjige tjedno, stvari postaju ozbiljno zabrinjavajuće, jer nije sasvim jasno zaostaju li svi ostali ili sam možda ja ona koja pretjeruje. 

 

U svakom slučaju, komentirati gore spomenute zapanjujuće brojke iz perspektive osobe koja predstavlja granični slučaj opsesivno kompulzivnog čitača, dakle pacijentice koja čita aposlutno sve, aposlutno svugdje, u aposlutno svim položajima-ležeći, sjedeći, stojeći, pa, čak i hodajući-od slučajno zakačenih oglasa po uličnim drvoredima, prospekata po liječničkim čekaonicama, deklaracije deterdženta na mjestu na koje i „car ide pješke“, preko nasušno potrebne dnevne doze knjiga,  nije ni malo jednostavno. I koliko god se, na prvu činilo kako se samo hvalim,  ( dobro, priznajem, ima, možda, malo i toga), svrha ovog teksta je nešto sasvim drugo…Jer, koliko god bila hvale vrijedna, a obzirom na statistiku, čini se i apsolutno neophodna, nema te akcije, a ni tog slogana na svijetu  koji vas  može natjerati na nešto što vam nije nasušna potreba, ali i u vama probuditi želju za onim, što, zapravo, nikada niste ni poželjeli.

 

Čini mi se kako upravo tako stoje stvari i s čitanjem, jer riječ je prije svega o stilu života, gladi koju, pošto poto, treba zadovoljiti, ali i navici koju je moguće usvojiti samo ako i ukoliko je razvijamo od trenutka kada naučimo čitati.  I baš stoga, jednogodišnje akcije poput ove, koliko god djelovale afirmativno, zapravo ne znače gotovo ništa, jer u pravilu će oko sebe okupiti uglavnom one koje na čitanje ne treba podsjećati ni poticati,  ne dopirući do najvećeg dijela svih ostalih, čitalački nezainteresiranih.  Želimo li, stoga, mijenjati trendove, prije svega je neophodno mijenjati i puno toga drugoga. I u tome ustrajati. Puno duže od tradicionalnih jesenskih 30 dana koliko službeno traje Mjesec hrvatske knjige. Jer, koliko god bilo nemoguće biti pasionirani čitač koji istovremeno nije i ludo zaljubljen u čitanje, osjećaji su to i nasušna potreba koja se javlja tek nakon određenog vremena. Prije svega, riječ je o navici koju je potrebno stalno i trajno  razvijati, usmjeravati i prenositi na okolinu, vlastitim primjerom dokazujući sve njene nebrojene benefite.

 

Uostalom, bi li vam ikada palo na pamet zakačiti se za bilo što, da isto to niste vidjeli, naučili ili „prepisali“ zahvaljujući tuđem iskustvu ? I da, slažem se kako su u tom smislu u daleko većoj startnoj prednosti klinci koji odrastaju uz roditelje i okolinu koja čita, ali i svi oni svjesni kako nema, niti će ikada biti ičega boljeg, toplijeg, intimnijeg, zabavnijeg, zanimljivijeg, ali i korisnijeg i edukativnijeg od čitanja i svega onoga skrivenog između korica knjiga.  Baš zbog toga, sve one koji o tome nemaju pojma, jer naviku čitanja ili nikada nisu stekli, ili je nisu imali od koga pokupiti, vrijednosti knjige i ljepoti aposlutnog gubljenja u čitanju treba podučiti od najranijih dana.

Jer, zašto baš i knjiga, pored svih silnih legića i lutkica i automobila, ne bi postala jedno od važnijih pedagoških pomagala već u vrtiću? I zašto već u tim ranim godinama sustav ne bi pronašao uspješan model uz koji ćemo čitanje afirmirati kao iznimno poželjnu i važnu naviku, kako za roditelje, tako i za klince, a, onda s pričom, na pravi način nastavio i i kroz osnovnoškolsko obrazovanje? Jer, ovo što nudi postojeći sustav sigurno ne ide u prilog istinskoj promociji i afirmaciji čitanja. Riječ je o, uglavnom i najčešće ( čast iznimkama, i sigurna sam, brojnim mladim, kreativnim profesorima), tek suhoparnim satovima lektire, koja se svodi na „moranje“ i još jednu u nizu bezbrojnih školskih obaveza, jednu od onih koju, htjeli, ne htjeli, morate odraditi zbog ocjene, a ne vrijeme rezervirano za knjigu i čitanje, i nipošto ne vrijeme u kojem će se polirati i brusiti već ranije stečena navika.

Uostalom, još je davno mudar netko rekao kako dijete koje čita postaje čovjek koji misli.

A, opet i pored silnih mudrosti i jednako takvih napora struke, resornog ministarstva, kao i uglavnom anonimnih entuzijasta, nacija o svemu tome, ili bar onaj njen najveći dio koji godišnje pročita tek jednu do dvije knjige, o svemu tome baš i nema puno pojma, ali, čini se, ni posebno velikog interesa za otkrivanjem .

 

Valjda smo, između ostaloga, i zato tu gdje jesmo. S knjigama koje kupujemo uglavnom kao ukras, po mogućnosti u bojama namještaja, jedva više pamteći i one osnovne lektirne naslove prislino pročitane prije više desetljeća, ali i onima čiju si cijenu vrlo rijetko mogu priuštiti čak i opako nakačeni knjiški moljci, jer uvijek je nešto drugo prvo i tko je vidio danas kupovati knjige, novinama koje su, obzirom na standard, odavno postale nepotreban luksuz, a i kao da ćemo u njima nešto pametno pročitati, s gašenjem malih i većih knjižara ( a sredina koja nema bar jedan takav prostor nikako se ne može zvati ni urbanom ni kulturnom), s nakladništvom i izdavaštvom koje grca u problemima, slobodnim vremenom koje uglavnom provodimo sipajući iz šupljeg u prazno, mozgajući o tome kako preživjeti do prvog, tupo buljeći u, kako reče kultni Radovan treći „mali ekran tv prijemnika“, šaljući totalno krive poruke onima kojima bi trebali biti uzor i koji bi na osnovu našeg primjera, da je sve drugačije, možda s vremenom i stekli plemenitu naviku čitanja.

Ovako, riječ je tek o guštu s kojim je upoznata tek nekolicina onih kojih se mjesec hrvatske knjige, uglavnom i tiče. Onih koji će do knjige doći i ovako i onako, jer riječ je o životnoj navici pomno njegovanoj i odgajanoj godinama. Navici  koja je s vremenom postala potreba. Baš poput one za vodom ili zrakom. .Jer, ništa ne može tako snažno i tako moćno prosvijetliti poput dobre knjige. I ništa ne može, u trenucima samoće, ponuditi tako toplo, prisno i intimno društvo kao osjećaj stranica pod prstima. Bilo da čitate sjedeći, ležeći, ili, poput autorice ovog teksta, čak i hodajući, jer, šteta je ne iskoristiti svaki trenutak, za dobro jutro umjesto doručka, prije spavanja, za laku noć, u slobodno vrijeme, ali i sve ono vrijeme između. Užitak je uvijek isti. I uvijek drugačiji.Neprocjenjiv. Osim toga, „dobra će te knjiga uvijek ostaviti s brojnim iskustvima, ali i blago iscrpljenim na kraju. Jer, čitajući je, proživjet ćeš više života“.

A, to je nešto čemu nas, na žalost, unatoč svim naporima, zasigurno neće naučiti ni Mjesec hrvatske knjige ni sve akcije ovoga svijeta. Jer, potrebu ili imaš ili je nemaš. Baš kao i naviku…

Foto: 

Facebook