Gaudeamus

A ovo je moja priča!

Ova  se radnja odvija u provinciji kraj Nove Gradiške

Ne znam koliko nas je ostalo normalnih ljudi, onih za koje možemo reći: On je čovjek? Okolina u kojoj sam odrasla vrlo je specifična. Balkanski mentalitet je istaknut u gigantskim razmjerima i samo se tamo štuje potpuno bezvrijedne vrijednosti.

 Počet ću od početka. 2000.godine, narod se tek počeo oporavljati od rata, svatko traži svoje mjesto pod suncem, a borba je nemilosrdna. U mojoj kući su oduvijek bile zabranjene riječi poput: Četnik, Ustaša, Balija i mi ih kao djeca nikada nismo smjeli upotrebljavati ni u kom kontekstu. Kada bih pitala roditelje tko su Četnici ili Ustaše, naišla bi na zid i mrki pogled: 'Nikada ne smiješ koristiti te riječi niti se družiti s djecom koja drugu djecu nazivaju tim imenima.' Otac bi nas tjerao iz prostorije u kojoj bi sjedili ljudi koji su s mržnjom izgovarali 'Č' ili 'U'. Rekli su da će mi objasniti te stvari kad odrastem. Nisam sigurna, kada to točno čovjek odraste? Kad završi srednju školu, oženi se, kad se prvi puta obrije? Rasla sam u okolini koje se, otvoreno priznajem, sramim. Jedno sam se vrijeme čak prilagodila ali moj unutrašnji glas mi nije dao mira. Gledala sam ljude na visokim pozicijama, a pričaju s tobom s rukama u džepovima, žvakom u ustima i puno krvavih novaca na računu. Gledala sam obećanja na izborima, namještanje natječaja za poslove i slušaj: tamo ti fakultet, poznavanje stranih jezika, opće kulture, bilo kakve literature- ne znači ništa. Ono što ti znači je jasna stranačka pripadnost i spoznaja da će se od tebe danas-sutra imati koristi. Nikada mi nije bilo jasno kako se određene institucije ne zapitaju kako niču tolike pokretnine i nekretnine, ali sad mi je jasno... Eh, još kako...

Još kao djete odlučila sam, ako nitko tome svemu neće stati na kraj, stat ću ja i nikada me više nitko neće posramiti što mi roditelji nisu politički aktivni i što s 18 godina nisam imala vlastiti vozni park. I nedavno sam baš konstatirala, kako to da ideš cijeli život pošteno i sve te više steže recesija, problemi današnjice, a jedni te isti i dalje uživaju dobra ovoga svijeta. Ipak, ja vjerujem da nas ono najbolje, odnosno najgore čeka tek na onom drugom svijetu i da tamo sve dolazi na naplatu. Ono što ja mogu reći je da nikada nisam i neću dozvoliti da mi okolina diktira i nameće pogrešne vrijednosti, da me nije sramota što ne veličam rat, što mi rodnu kuću nitko nije dao i što zbog mog materijalnog dobra nitko nije zaplakao. Žao mi je novih generacija koje odrastaju u takvoj okolini i koje će također imati iskrivljeni pogled na svijet te ići kroz život misleći da se sve može postići lako, mimo zakona. Ne znam jeste li ikada pokušali konkurirati za bilo koje radno mjesto, a da vam na čelu ne piše: ZNA SE ...? Ako jeste, znate o čemu pričam. 'Vodeći' tamo misle da ne postoji svijet, život niti bilo koja snažnija sila od njih, a to je u principu jadno i smiješno. Njihova sreća pa nemaju baš što puno tražiti u većim gradovima jer znaju da ih tamo nitko ne bih priznao.

Najveći grešnici postaju najveći dobrotvori, a jedna hrpica ih slijedi i za vrijeme ispijanja svoje jutarnje kavice oko 13 sati, ismijavaju ostatak svemira. Organiziraju se tamo i raznorazne proslave, domjenci, smotre... Za čiju realizaciju radi 1001 mali čovjek, a oni 'veliki' se samo pojave i prime sve zasluge. Za mene su oni ustvari mali. Tako su maleni da ih moje oko ne primjećuje, a njihove riječi, nesuvisle rečenice ne dopiru do mog mozga. Hvala lijepa na svim dobrima i lažnom sjaju, od svog tog sjaja, moj je obraz sjajniji. A 1001 mali čovjek koji naporno radi samo za lijepu riječ, jednu pohvalu, je ismijan i ponižen, i tako već godinama. Ja ne vozim Mercedes niti Audi niti Passat, nemam ured presvučen kožom i nitko mi se ne obraća da mu lobiram za posao. Ja imam samo jasnu liniju između dobra i zla, zdrav razum i čisto srce, a oko mene je tona knjiga koje treba naučiti i namučiti se za bolje sutra mojoj djeci i mojoj obitelji. Ako ne okrenem rundu u gradu, to nije zato što sam škrta nego zato jer neću da itko lobira za moju stipendiju, od onih jadnih 7 stipendijica, koliko su izdvojili za intelektualni napredak mladih pa eto, novca na bacanje nemam. Što da vam kažem, jednostavno se nisam mogla prikloniti sugeriranoj stranci i nisam htjela izložiti roditelje toj sramoti da postaju podvornici na njihovim domjencima... Ah... Glupa ja!

A vi, dragi ljudi, potražite posao nedje drugdje jer ovaj cirkus je pun. Ulaznice su prepodane odavno

Ova  se radnja odvija u provinciji kraj Nove Gradiške

Ne znam koliko nas je ostalo normalnih ljudi, onih za koje možemo reći: On je čovjek? Okolina u kojoj sam odrasla vrlo je specifična. Balkanski mentalitet je istaknut u gigantskim razmjerima i samo se tamo štuje potpuno bezvrijedne vrijednosti.

 Počet ću od početka. 2000.godine, narod se tek počeo oporavljati od rata, svatko traži svoje mjesto pod suncem, a borba je nemilosrdna. U mojoj kući su oduvijek bile zabranjene riječi poput: Četnik, Ustaša, Balija i mi ih kao djeca nikada nismo smjeli upotrebljavati ni u kom kontekstu. Kada bih pitala roditelje tko su Četnici ili Ustaše, naišla bi na zid i mrki pogled: 'Nikada ne smiješ koristiti te riječi niti se družiti s djecom koja drugu djecu nazivaju tim imenima.' Otac bi nas tjerao iz prostorije u kojoj bi sjedili ljudi koji su s mržnjom izgovarali 'Č' ili 'U'. Rekli su da će mi objasniti te stvari kad odrastem. Nisam sigurna, kada to točno čovjek odraste? Kad završi srednju školu, oženi se, kad se prvi puta obrije? Rasla sam u okolini koje se, otvoreno priznajem, sramim. Jedno sam se vrijeme čak prilagodila ali moj unutrašnji glas mi nije dao mira. Gledala sam ljude na visokim pozicijama, a pričaju s tobom s rukama u džepovima, žvakom u ustima i puno krvavih novaca na računu. Gledala sam obećanja na izborima, namještanje natječaja za poslove i slušaj: tamo ti fakultet, poznavanje stranih jezika, opće kulture, bilo kakve literature- ne znači ništa. Ono što ti znači je jasna stranačka pripadnost i spoznaja da će se od tebe danas-sutra imati koristi. Nikada mi nije bilo jasno kako se određene institucije ne zapitaju kako niču tolike pokretnine i nekretnine, ali sad mi je jasno... Eh, još kako...

Još kao djete odlučila sam, ako nitko tome svemu neće stati na kraj, stat ću ja i nikada me više nitko neće posramiti što mi roditelji nisu politički aktivni i što s 18 godina nisam imala vlastiti vozni park. I nedavno sam baš konstatirala, kako to da ideš cijeli život pošteno i sve te više steže recesija, problemi današnjice, a jedni te isti i dalje uživaju dobra ovoga svijeta. Ipak, ja vjerujem da nas ono najbolje, odnosno najgore čeka tek na onom drugom svijetu i da tamo sve dolazi na naplatu. Ono što ja mogu reći je da nikada nisam i neću dozvoliti da mi okolina diktira i nameće pogrešne vrijednosti, da me nije sramota što ne veličam rat, što mi rodnu kuću nitko nije dao i što zbog mog materijalnog dobra nitko nije zaplakao. Žao mi je novih generacija koje odrastaju u takvoj okolini i koje će također imati iskrivljeni pogled na svijet te ići kroz život misleći da se sve može postići lako, mimo zakona. Ne znam jeste li ikada pokušali konkurirati za bilo koje radno mjesto, a da vam na čelu ne piše: ZNA SE ...? Ako jeste, znate o čemu pričam. 'Vodeći' tamo misle da ne postoji svijet, život niti bilo koja snažnija sila od njih, a to je u principu jadno i smiješno. Njihova sreća pa nemaju baš što puno tražiti u većim gradovima jer znaju da ih tamo nitko ne bih priznao.

Najveći grešnici postaju najveći dobrotvori, a jedna hrpica ih slijedi i za vrijeme ispijanja svoje jutarnje kavice oko 13 sati, ismijavaju ostatak svemira. Organiziraju se tamo i raznorazne proslave, domjenci, smotre... Za čiju realizaciju radi 1001 mali čovjek, a oni 'veliki' se samo pojave i prime sve zasluge. Za mene su oni ustvari mali. Tako su maleni da ih moje oko ne primjećuje, a njihove riječi, nesuvisle rečenice ne dopiru do mog mozga. Hvala lijepa na svim dobrima i lažnom sjaju, od svog tog sjaja, moj je obraz sjajniji. A 1001 mali čovjek koji naporno radi samo za lijepu riječ, jednu pohvalu, je ismijan i ponižen, i tako već godinama. Ja ne vozim Mercedes niti Audi niti Passat, nemam ured presvučen kožom i nitko mi se ne obraća da mu lobiram za posao. Ja imam samo jasnu liniju između dobra i zla, zdrav razum i čisto srce, a oko mene je tona knjiga koje treba naučiti i namučiti se za bolje sutra mojoj djeci i mojoj obitelji. Ako ne okrenem rundu u gradu, to nije zato što sam škrta nego zato jer neću da itko lobira za moju stipendiju, od onih jadnih 7 stipendijica, koliko su izdvojili za intelektualni napredak mladih pa eto, novca na bacanje nemam. Što da vam kažem, jednostavno se nisam mogla prikloniti sugeriranoj stranci i nisam htjela izložiti roditelje toj sramoti da postaju podvornici na njihovim domjencima... Ah... Glupa ja!

A vi, dragi ljudi, potražite posao nedje drugdje jer ovaj cirkus je pun. Ulaznice su prepodane odavno

Powered by "NG-Buntovnici" ~ ISSN 1848-7300 ~  2008, Impressum

eXTReMe Tracker 

Facebook