Izdvojen Glas - OCD ili „Stvaramo nova poznanstva“

S Mirelom Travar, akivisticom i facilitatoricom…..

O civilnom društvu, položaju udruga u malim sredinama, letargiji mladih, građanskom odgoju i obrazovanju ili dokle ćemo ići dva koraka naprijed, jedan natrag?

Mirela Travar

Iako se prošlogodišnji „lov na vještice“ kada je riječ o svim onima drugim i drugačijima,

onima koji, prema mišljenju sve brojnijih ultra desnih, ultra konzervativnih skupina , životnim odlukama i „pogrešnim“ svjetonazorom, dovode u pitanje opstanak temeljnih nacionalnih vrijednosti-braka i obitelji, na neprofitne medije, a potom i na organizacije civilnog društva, samo na izgled utišao, još uvijek stojimo na mjestu. I mada su pritisci nešto manji i mada s aktualnom ( iako novom, zapravo istom, iako navodno reformiranom, od istinskih reformi još niš) Vladom dijalog možda i bude moguć, nije dobro.

Mirela Travar

 

Mišljenje je to Mirele Travar, danas predstavnice Inicijative za snažno civilno društvo i facilitatorice u nekolicini vrsnih nacionalnih udruga, dugogodišnje aktivistice, mlade žene koja zna, može i hoće.

Stanje je takvo prije svega  stoga što o građanskom odgoju i obrazovanju još uvijek samo možemo sanjati, životareći u zemlji u kojoj su mladi, dakle, ključna snaga svakog društva, posebno ranjiva skupina, a svijest o značaju organizacija civilnog društva, kao i vrijednostima aktivizma i dalje nedovoljno razvijena i nipošto dovoljno afirmirana.Osim toga, prošlogodišnja „veleumna“odluka u režiji Karamarko-Hasanbegović, kojom su Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva, ( jedinoj organizaciji takve vrste u zemljii, posljednjih 15 godina svojevrsnom razvojnom i potpornom stupu građanstva ) značajno smanjena sredstva, do sada je rezultirala gašenjem čak nekolicine iznimno vrijednih organizacija civlnog društva, a sličnoj se sudbini mogu nadati i brojne druge.

Zbog svega su toga članovi nekadašnjeg Savjeta za razvoj civilnog društva, predstavnici Mreže mladih Hrvatska, te nekoliko vodećih nacionalnih udruga, Vladi uputili 3 jasna zahtjeva.Prvim traže vraćanje postotka lutrijskih sredstava namijenjenih Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva na prijašnji iznos ( s nekadašnjih 14 posto, prošlogodišnjom je odlukom taj iznos smanjen na 4,41 posto), drugim-hitno sazivanje novog Savjeta za razvoj civilnog društva, te, na kraju, ali ne i manje važno- javno obznanjivanje podataka o tome gdje su završila lutrijska sredstva oduzeta udrugama, kako bi saznali je li smanjivanje sredstava namijenjenih organizacijama civilnog društva bila ekonomsko-proračunska, ili, tek, što je, na žalost, zapravo svima jasno, čista politička odluka. Jer, važno je i osvijestiti kako je Vlada, oduzimanjem sredstava Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva, oduzela prije svega potporu svojim građanima, kočeći tako i one malobrojne među njima, koji se vlastitim angažmanom bore za društveni i ekonomski razvoj, najprije vlastite mikrosredine, a potom i čitave zemlje.

t

 

Pružajući medijski prostor onima koji su se žestoko zalagali za smanjenje sredstava,ponovno smo došli u situaciju u kojoj moramo objašnjavati što su udruge , koja je njihova, a koja uloga Nacionalne zaklade, kao i zbog čega bi svima nama snažno civilno društvo trebalo biti prioritet. Debilna odluka, pokazala je, osim toga i temeljno nerazumijevanje načina na koji funkcionira sustav, ali i na koji se financiraju udruge.Da je građanskog odgoja i obrazovanja znali bi kako se potporama koje dodijeljuju ministarstva financiraju projekti, ali i kako one Nacionalne zaklade ( izdvojeni postotak ukupno uprihodovanih lutrijskih sredstava) omogućavaju infrastrukturu i stabilnost. Drugim riječima, kaže Mirela Travar, „kad uzimate Nacionalnoj zakladi koja jedina pruža takav tip podrške, udrugama onemogućavate da provode svoje programe“  .

I mada je ovakvom odlukom zakinuto čitavo ( ionako još uvijek nedovoljno razvijeno ) civilno društvo, s manjkom, ionako malih sredstava, dugoročno će se puno teže nositi i izboriti male udruge, one koje djeluju daleko od velikih urbanih centara.

Foto: HINA

Svima nam je jasno kako je Zagreb-Zagreb, grad u nekoj drugoj Hrvatskoj, grad sa snažno razvijenim civilnim društvom, mnogobrojnim kvalitetnim, financijski itekako stabilnim udrugama, daleko od neimaštine i letargije slavonske ili izoliranosti ličke.Na žalost, Zagreb nije i Hrvatska. Kako, onda, u tim relacijama uopće govoriti o ravnomjernom razvoju  i kako iz perspektive civilnog društva uopće izgledaju stvari u ostatku zemlje?

S jedne strane je sjajno, a s druge, istovremeno i poprilično obeshrabrujuće znati kako upravo u tim i takvim sredinama, daleko od glavnog grada, daleko od urbanosti, egzistira niz sjajnih udruga. Sjajno iz razloga što su upravo predstavnici tih organizacija glavni kreatori društvenog i kulturnog života sredine, ali i prostor u kojima se mladi mogu samoaktualizirati, što je i jedan od osnovnih ciljeva civilnog društva. Obeshrabrujuće, što upravo zbog udaljenosti od Zagreba, takve organizacije istovremeno nemaju ni priliku doći do značajnjih sredstava ili podrške onih koji bi ih podupirati trebali. Na žalost, kao i u svemu drugome i ovdje svjedočimo centralizaciji, ali i nečemu puno gorem.

Jer,udruge iz malih gradova, malih jedinica lokalne samouprave vrlo često skoro da i nemaju pristup odlučivanju, niti mogućnost sudjelovanja u kreiranju javnih politika i donošenju strateških dokumenata. ( apusrdno, ali tako je čak i u situacijama u kojima se donose dokumenti i planovi namijenjeni upravo mladima i civilnom društvu?!) , te posljedično tome, niti sredstvima. Svega je toga, i prije svih, bila svjesna upravo Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, koja je dodijeljivanjem potpora, uglavnom za „hladni pogon“ i održavanje, upravo tim i takvim udrugama omogućavala preživljvanje i egzistiranje. U ovm trenutku, uz značajno manja sredstva, organizacijma civilnog društva nikako ne idu na ruku neravnomjeran regionalni razvoj, već spomenuta centralizacija, a čini se, na žalost, i još uvijek nedovoljno razvijena svijest o značaju i vrijednosti civilnog društva.

Nepostojanje kvalitetnih i cjelovitih nacionalnih strategija, predsjedničin kabinet za mlade koji je, saznali smo nedavno, bio tek dio „ušminkanih“predizbornih obećanja, nemogućnost financiranja udruga za mlade- sve su to razlozi zbog kojih bi se mogli i trebali zapitati postaju li i mladi ove zemlje polako, ali sigurno-ranjiva skupina?

Mladi u Hrvatskoj su, itekako, i to već godinama, ranjiva skupina.Oni su, uglavnom, ukras. Njima se i njihovim potrebama maše u deklarativne, dnevno političke svrhe, a potom ih se zaboravi. Okosnica svega, novi Nacionalni program za mlade, strateški dokument koji bi trebao, najprije, detektirati, a potom i ponuditi rješenja za probleme mladih, uskoro bi trebao ići u izradu, mada bi, obzirom na činjenicu kako je iz prijašnjeg provedeno tek 20 posto planiranog, pravo pitanje bilo- čemu, ako ni dalje neće biti političke volje?  Zbog svega toga mi se čini kako smo već 20 godina u začaranom krugu iz kojeg nema izlaza. Svaka nova vlada donosi nove javne politike i strategije za mlade, samo zato da bi dokumenti nakon četiri godine završili  u nekoj ladici. I koliko god zakoni bili dobri, problem predstavlja njihova implementacija i praksa. Što je s autonomijom mladih, njihovim zapošljavanjem, stambenim zbrinjavanjem?

Možemo li zbog svega toga reći kako su, osim što su, evidentno, ranjiva skupina, mladi i na neki način, izgubljena generacija?

Upravo to potvrđuju i brojna relevantna istraživanja ( konkretno, istraživanje Vlaste Ilišin) iz kojih je vidljivo kako mladi u Hrvatskoj nisu zainteresirani za političku participaciju, niti za sudjelovanje u društvenom životu zajednice. Ipak, moramo biti svjesni i kako je riječ o dvosmjernom procesu, i kako ne možemo baš za sve što nije dobro , kriviti isključivo mlade. Na kraju krajeva, okolina u kojoj žive nije niti malo poticajna.Manjka prije svega temeljni i ključni element, a to je obrazovanje kroz koje bi se mladima, od najranije dobi,dalo do znanja kako se uključuje u društvene procese, što se sve oko njih događa, ali i naučilo ih kako osobnim sudjelovanjem mogu popraviti vlastite živote.Između ostaloga i to je razlog zbog čega smo građanski odgoj i obrazovanje odavno trebali uvesti u kurikulum. Ovako, čini mi se kako već 20-ak godina neprekidno, nakon što napravimo jedan korak naprijed, slijede i ona obavezna dva nazad.

Kako u takvim okolnostima, u sredinama koje, iz dana u dan, napušta sve veći broj mladih, afirmirati značaj i vrijednost aktivizma i civilnog društva?

Zapravo je jako puno načina i mogućnosti, iako se i ovdje opet vraćamo na početak, obzirom da je prije svega neophodno postojanje jake političke volje .Mlade i predstavnike organizacija civilnog društva potrebno je uključiti u procese savjetovanja, kreiranja javnih politika, kao i procese donošenja odluka. Jer, udruge, dakle organizacije civilnog društva su-građani. Oni koji su se udružili radi istog interesa, što je njihovo legitimno pravo. Ponavljm to, jer čini mi se kako i dalje postoji opće nerazumijevanje pojmova, tretiranje udruga kao nametnika, onih koji troše proračunski novac ili zbog viška slobodnog vremena, kao nešto rade za zajednicu.

Krajnje je vrijeme da Vlada kao i svaka jedinica lokalne samouprave shvati kako su im upravo tu građani okupljeni u udruge-partneri u društvenom razvoju,jer bez građana nije moguće ništa. Stoga, poruka svima-tražite li i želite li kvalitetnu suradnju i partnerski odnos-pronađite ih u organizacijama civilnog društva.

Kao dugogodišnja aktivistica, članica nebrojenih udruga, tajnica Mreže mladih Hrvatska, imali ste prilike biti gošća i našeg grada, ali nas i upoznati s primjerima dobre prakse, dajući nam, tako i savjete kako izgraditi  civilno društvo. Jedan od modela i afirmiranja aktivizma, ali i konkretne pomoći mladima zasigurno su i sve popularniji, ali i u Europi odavno prepoznati, društveno kulturni centri za mlade. O čemu je konkretno riječ i koliko novogradiška priča o jednom takvom centru, „pije vodu“?

Riječ je o centrima kakvi, duže ili kraće, postoje i u nekolicini većih hrvatskih gradova, nastali kroz, za hrvatske okolnosti, relativno novi model civilno-javnog partnerstva. Takve centre zajednički osnivaju i njime upravljaju jedinica lokalne samouprave i udruge, ili savez udruga. Model je to koji omogućuje dugotrajnu održivost koja je rezultat uravnoteženog odnosa između javnog financiranja i nadzora s jedne stranem te nezavisnog programiranja i participativnog donošenja odluka s druge strane.

Uloga grada, dakle jedinice lokalne samouprave u tom je modelu da osigura primjeren prostor ali i sredstva za njegovo temeljno funkcioniranje, ko i odvijanje aktivnosti, dok o svemu ostalome računa vodi jedna ili dvije stalno zaposlene osobe. Njihova je dužnost pratiti sve aktualne natječaje, pisati i za sredstva kandidirati projekte, koordinirati suradnju među udrugama-članicama, kao i raspored događanja u centru. Po tom prinicipu već godinama iznimno uspješno djeluje pulski „Rojc“, bivša vojarna, danas dom nekoliko desetaka različitih gradskih udruga, ali i prostor sa zajedničkim dnevnim boravkom, čitaonicom, malom kuhinjom, prostorom za kino projekcije, promocije knjiga, izložbe, svirke, kreativne radionice, ili tek međusobno druženje.

Sličan će prostor vrlo skoro dobiti i Rijeka, a na tom tragu uspješno radi i zagrebački pogon.Nova Gradiška za tako nešto ima idealan prostor u Ljetnoj pozornici i svim njenim pratećim objektima. Koliko vidim, postoji i politička volja. Sada samo treba prepoznati prilike, a sve ostalo je tek stvar međusobnog dogovora postojećih udruga i entuzijazam.

Što primjeri dobre prakse kažu o ulozi društveno kulturnih centara za mlade? Mijenjaju li oni kulturno-kreativnu sliku sredine i koliko, zapravo pomažu u afirmiranju aktivizma kod mladih?

Hrvatska još uvijek nije provela istraživanje tog tipa, iz sasvim prozaičnog razloga. Naime, još uvijek nemamo dovoljan broj takvih centara, iako je sve veći broj sredina, i to ne samo onih urbanih, koji dugoročno promišljaju o kreiranju takvih ili sličnih mjesta.Osim toga, problem predstavlja i činjenica kako još uvijek nema jasne strukture takvih centara. S druge strane, europska praksa potvrđuje kako samo jedno takvo mjesto ( posebno ukoliko je riječ o ruralnim sredinama), čini itekako veliku razliku.Jer, kad mladi znaju kako u gradu u kojem žive postoji mjesto samoaktualizacije, ali i mjesto na kojem mogu istražiti različite mogućnosti osobnog angažmana, kada im se otvore prilike i horizonti, svijet je vaš!

13901585 10153646512232821 6660714776400137757 n

 

Upravo taj i takav svijet, onaj koji ne dozvoljava da mladi postanu ranjiva skupina društva, onaj koji afirmira i prepoznaje značaj snažnog civilnog društva, ali i osviještenog i educiranog građanstva, može, već sutra, uz malo dobre volje i puno rada, uz pretpostavku da imate podršku lokalne vlasti, postati i vaš. Jer, prilike su tu, treba ih samo ugrabiti.Stoga, informirajte se o mehanizmima poput integralnih teritorijalnih ulaganja, europskom socijalnom fondu, fondu za razvoj društveno-kulturnih sredstava, odlučite…međusobno se udružite, ( jer ovo su preveliki i gotovo nemogući zalogaji za pojedinačne inicijative i male udruge)… I počnite raditi…..

Samo je tako moguće postati i promjena koju želite.



UNITAS WebRadio

R Winamp R WMP

R Real R Quik