Izdvojen Glas - OCD ili „Stvaramo nova poznanstva“

Lezbijska organizacija LORI

Za društvo znanja, bez predrasuda i fobija, jer nitko ne zaslužuje živjeti u strahu samo zato što je drukčiji

Iako nas statistički ima više, iako smo, ponovno tvrdi statistika, daleko obrazovanije od muškaraca, stvarna ravnopravnost muškaraca i žena u hrvatskom društvu još uvijek ne postoji. Jer, žene za isti posao zarađuju znatno manje od svojih kolega, ukoliko se same za to ne izbore, nemaju mogućnost napredovanja, ali ni mogućnost upravljanja. Osim toga, unatoč postojanju famoznih rodnih kvota, uloga žena u politici još je uvijek minorna, kao i njihovo sudjelovanje na mjestima na kojima se odlučuje ili pozicijama bilo kakve moći. Žene obavljaju više od 80 posto kućanskih poslova, kao i poslova odgoja djece. Ovako, od prilike izgleda biti žena u Hrvatskoj.Ukoliko ste, k tome, još i pripadnica seksualnih i rodnih manjina, stvari postaju značajno kompliciranije.Jer,LGBT osobe,pokazuju i službeni podaci, jedna su od najviše marginaliziranih društvenih skupina, ali i populacija koja je među najčešćim žrtvama diskriminacije i zločina iz mržnje u Hrvatskoj.

Sanjajući o drugačijem okruženju, društvu znanja i neisključivosti, društvu u kojem nitko nije diskriminiran na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, društvu jednakosti koje prihvaća različitosti i promiče slobodu življenja i izražavanja, posljednjih 16 godina, najprije samozatajno, a onda i otvoreno, hrabro i aktivno, djeluje LORI, lezbijska organizacija iz Rijeke, skupina ljudi koji čvrsto vjeruju u pravo svake osobe da kreira i prilagodi vlastiti identitet u skladu sa svojom različitošću. Organizaciju LORI predstavlja koordinatorica Danijela Almesberger

Tko se krije iza naziva LORI, koliko vas je, koliko dugo, u što vjerujete i za što se borite?

Lori čini nas 10-ak aktivnih i od prilike isto toliko volontera.Djelujemo, sada već dugih 16 godina, educirajući, informirajući i senzibilizirajući javnost za prihvaćanje pripadnica i pripadnika seksualnih i rodnih manjina ( za one koji ne znaju, riječ je o lezbijkama, gej muškarcima, biseksuaolnim, transrodnim, transeksualnim, interseksualnim i queer osobama, od čega i akronim LGBTIQ), uklanjajući predrasude, fobije  i sve oblike diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije, rodnog i spolnog identiteta ili rodnog izražavanja, zalažući se za ostvarenje stvarne jednakosti pred zakonom. I, mada smo još uvijek „miljama“ daleko od idealnog društva, dakle onog koje prihvaća, ali i uvažava sve različitosti, čvrsto, beskompromisno i do kraja vjerujemo kako je drugačije okruženje, itekako, moguće. Uostalom, u odnosu na godine kada smo, poprilično samozatajno, pomalo i sa strahom, doslovno iza zaključanih vrata, bez podrške institucija i razumijevanja okoline, kretale, situacija se značajno popravila.Promjene su, na prvom mjestu vidljive po pitanju zaštite LGBT osoba od nasilja,ostvarivanju prava na javno okupljanje i djelovanje, osim toga, tu je i zakonodavni okvir koji je jedan od boljih u Europi.S druge strane, sve je to još uvijek daleko od onoga za što se zalažemo, a to je, na prvom mjestu, društvo znanja, jer, s vremenom smo, vrlo često, na žalost i na vlastitoj koži, osjetile kako svaki oblik nasilja i fobije dolazi isključivo i jedino zbog neznanja.Osim toga, LGBT osobe još su uvijek relativno nevidljive iako su dio društva, nema ih u medijima, bar ne onim komercijalnim, ili su predstavljene na politički nekorektan i u najvećem slučaju, senzacionalistički način.Zašto želimo i trebamo biti društveno vidljiviji, kako lokalna zajednica i vlast, uopće, može pridonijeti spolnoj i rodnoj ravnopravnosti, kako pomoći LGBT mladima iz ruralnih dijelova Hrvatske , kako graditi otvoreno i tolerantno društvo-samo su neka od pitanja na koja, posljednjih 16 godina, nastojimo odgovoriti kroz svoj rad. Iza nas je niz uspješno provedenih edukacija, radionica, projekata, službenih i neformalnih susreta s mladima, kao i veliki broj aktivnosti, s kojima smo, zasigurno i i to s ponosom mogu reći, malo pomalo, polako, ali sigurno, počele mijenjati svijest i svijet oko sebe. Za sada je to područje Rijeke i Primorsko goranske i Istarske županije, uskoro će, nadam se, biti i šire. Osim toga, upravo počinjemo s projektom od kojega očekujemo jako puno i kroz koji će i ostali dijelovi Hrvatske, nadamo se, saznati za naš rad, ali i početi drugačije razmišljati.

Opće je poznato kako homofobija, pa tako onda i bifobija i transfobija, proizlaze iz osobnih i društvenih predrasuda da su sve osobe koje su “drugačije” inferiorne i bezvrijedne. Upravo stoga, svaku  je predrasudu, svaku fobiju nemoguće  iskorijeniti samu od sebe, iako, svaki put , i nesvjesno,kad okrenemo glavu, doprinosimo neravnopravnosti i nepravdi.Vjerujem kako je, upravo taj stav ono što želite promijeniti, stvarajući , najprije od vlastitog mikrokozmosa, a onda i od Hrvatske, malo po malo, društvo znanja.Koliko je za takav poduhvat potrebno snage i rada, i što, zapravo, o diskriminaciji i nasilju prema LGBT osobama kažu podaci?
Čvrsto vjerujem kako svaka fobija, svaka predrasuda koju u sebi „uzgajamo“ godinama, pa, na kraju krajeva i svaki oblik nasilja, dolazi prvenstveno iz neznanja. Upravo stoga, naša je „misija“ graditi društvo tolerancije i znanja,društvo koje uvažava različitosti, ne diskriminira na osnovu seksualne orijentacije te rodnog i spolnog identiteta, ali i poštuje prava svih svojih pojedinaca, omogućujući im ostvarenje stvarne jednakosti pred zakonom. Osim toga, nitko ne zaslužuje rasti i živjeti  u strahu i konfliktu, i baš svatko, zaslužuje mogućnost živjeti produktivan, sretan i zdrav život, bez stalnog straha da će mu se nešto dogoditi  jer je “drugačiji”, jer nije “podobne” orijentacije, nacionalnosti, religijskih vjerovanja i zdravstveno tjelesnih mogućnosti.Podaci istraživanja koje smo provele 2006. godine pokazali su kako je svaka druga LGBT osoba u Hrvatskoj bila izložena nekoj vrsti nasilja. Osim toga, gdje god išli, gdje god se pojavili, pripadnici seksualnih manjina izloženi su, uglavnom, sličnim negativnim komentarima i prva misao svakog prosječnog prestavnika većine prilikom susreta s gey osobom je „on ima seks s muškarcem“, što je apsurdno, jer, možda u tom trenutku, seksa uopće nema, možda imaju krizu u vezi, a možda samo, poput vas i vašeg partnera ili partnerice, razmišlja kako će platiti režije, što će pripremiti dečku ili djevojci za večeru, koje će glupu seriju danas zajedno gledati i slično. Problem predstavlja i činjenica kako su sami pripadnici seksualnih i rodnih manjina toliko navikli na nasilje i sve moguće oblike zločina iz mržnje, da zapravo i žive s mišlju da će im se takvo nasilje i dogoditi, pa određenu razinu nasilja i prihvaćaju, što dugoročno rađa i određeni oblik autofobije, ali i homofobije koja se, unutar zajednice, rađa prema onima drugima. Važno je osvijestiti kako niti jedan zločin iz mržnje ne može biti opravdan i kako nitko ne bi smio biti žrtva napada na osnovu onoga što jest ili kako je okolina percipira. Kroz svoje brojne radionice i edukacije koje svih ovih godina provodimo po srednjim školama, a do sada smo ih obišli skoro 50-ak, klince nastojimo naučiti upravo tome-jer, samo je tako moguće dugoročno graditi društvo tolerancije, društvo koje uvažava sve svoje pojedince, ono koje će znati kako nasilje nikada nije odgovor , ali i kako su različitosti, zapravo, naše bogatstvo.

Iako nam statistika nikako ne ide u prilog, iako su LGBT osobe još uvijek društveno nevidljive, iako u ovoj zemlji Pride još uvijek ne može proći bez incidenata, paradoksalno je kako istovremeno imamo i jedan od ponajboljih zakonodavnih okvira u Europi kada je riječ o pravima i položaju LGBT osoba.

Da, upravo tako.Kao, doduše i u brojnim drugim područjima gdje je na papiru sve sjajno, a stvar debelo zakaže kada je riječ o primjeni napisanog. Stvari su se počele mijenjati na bolje donošenjem Zakona o životnom partnerstvu, koji je, iako donesen u vrijeme prethodne Vlade, i tada, za Hrvatsku u kojoj prevladava konzervativni, heteroseksualni, katolički svjetonazor, bio prilično revolucionaran. ( s dolaskom nove Vlade, ali i nove svjetonazorske paradigme koja se nastoji nametnuti, sve se glasnije spominje i mogućnost ukidanja Zakona,što bi bilo protustavno, ali i krajnje diskriminirajuće, jer jednom stečena prava, nikome ne možete naknadno oduzeti).Životno parterstvo je zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola, sklopljena pred nadležnim tijelom. Ovim se zakonom uredilo njihovo partnerstvo, ali i pravo na zajedničku imovinu, diobu prilikom rastave, naslijeđivanje i slično. Građanska zajednica, ili registrirano partnerstvo, dvije su vrste zakonskih institucija koje se odnose na registraciju i proznavanje zajednica osoba istopsolne orijentacije. O     ne u praksi sadrže veći dio bračnih prava, ovisno o pojedinim državama, s najčešćim izuzetkom prava na usvajanje djece. Neomogućavanjem ovih institucija, zajednica dvoje ljudi je legalno nepostojeća, neproznata i obespravljena. Stoga je i aktivizam LGBT organizacija svugdje u svijetu, usmjeren najčešće kao institucionaliziranju istospolne zajednice, kako bi se svakom ljudskom biću osigurao dostojanstven život i pravo življenja u zakonski priznatoj zajednici.Uz edukaciju koja ide u smjeru dokidanja predrasuda, ali i poučavanja ispravnoj i nediskriminirajućoj terminologiji, ovo su i ključne aktivnosti organizacije Lori.

Iako se situacija, iz dana u dan, mijenja na bolje, bar u odnosu na 2000.godinu u kojoj ste počele s radom, osim što ih, rekla si, ne vidimo baš previše po ulicama, LGBT osoba nema ni u medijima, bar ne u onim komercijalnim ( op-a.-izuzetak su oni neprofitni, dakle mediji koji, se uglavnom bave problemima marginaliziranih i posebno ranjivih društvenih skupina)

Uglavnom je tako, iako bi mediji trebali biti jedan od glavnih instrumenata za formiranje javnog mnijenja, ali i afirmiranje teze o značaju uvažavanja različitosti, tolerancije i anti diskriminacijskih politika. Na žalost, svjedočimo, uglavnom senzacionalističkom pristupu, najnižeg tipa, poput „Madonna javno poljubila Britney Spears“, gdje su upravo novinari oni koji perpetuiraju seksizme i stereotipe, koristeći pri tom i potpuno pogrešnu terminologiju. Uostalom, znamo li kako živimo u društvu koje još uvijek u javnom diskursu  ne pravi jasnu distinkciju između pojmova rod i spol, društvu koje homoseksualnost smatra bolešću, a „homoseksualizam“ medijski predstavlja kao pokret, društvu koje još uvijek nije sasvim sigurno treba li u obrazovni sustav uvesti spolni odgoj primjeren 21.stoljeću, to je za očekivati.I baš zbog toga, jedna od najdugovječnijih aktivnosti naše organizacije je sustavna edukacija novinara. Možda su se, djelomično i zahvaljujući upravo tim i takvim radionicama, stvari donekle popravile. Tu je i ta „nesretna“ terminologija oko koje se stalno lome koplja i s kojom nikako „na zelenu granu“. Krenimo s najbanalnijim pitanjem na kojem veliki dio novinara odmah u startu „pada“, i koje mi je, s najboljom namjerom, upravo neki dan postavljeno u jednoj televizijskoj emisiji, a to je-„kako je to priznati da si gey?“Priznati nešto znači javno reći da si u nečemu pogriješio, nešto zbrljao ili učinio loše, a biti pripadnik seksualne manjine ,to definitivno nije.Ista je stvar s terminom „deklarirana lezbijka“. Tu je i onaj globalno prihvaćen termin „coming out“, koji dolazi iz engleskog jezika i kojem, sigurno nije mjesto u hrvatskom medijskom prostoru. Da, slažem se, oko terminologije ima još puno toga nedovoljno dobro definiranog, svjesno smo toga i mi u Organizaciji. Ipak, evo malog savjeta-mi se, nekako najbolje osjećamo s terminom „otvoreno gey,  gey bez skrivanja“

Iako su problemi LGBT populacije najvećim dijelom svugdje u svijetu isti ili bar, slični, vjerujem kako nije isto biti gey u Zagrebu i Rijeci, ili recimo u Novoj Gradiški?

Nikako nije isto, osim što se i jedni i drugi, u nekoj životnoj fazi, suočavaju s osjećajem društvenog neprihvaćanja, pa i neprihvaćanja unutar obitelji.Tu treba reći kako je takozvani „coming out“ djeteta, bila riječ o roditeljima intelektualcima, ili pak, potpuno neukim roditeljima, iznimno težak i odvažan proces kroz koji, uglavnom prolaze sami, bez podrške okoline. Posebno je teško roditeljima i klincima u ruralnim sredinama, mada nije puno bolje ni u velikim centrima, obzirom kako Hrvatska općenito još uvijek nema dovoljno razvijen sustav, nit specijalizirane support grupe, a niti dovoljno stručnjaka i stručne literature. Svjesne smo toga i same, jer, dok mladi iz Rijeke mogu osobno doći k nama i pridružiti se našem psihološkom savjetovalištu, oni iz manjih gradova ili sa sela, to, uglavnom ne mogu. Osim toga, još je uvijek vrlo mali broj javnih mjesta, poput recimo kafića ili klubova koji su, da tako kažem, specijalizirani za LGBT osobe. I koliko god se na prvu moglo učiniti kako bi, otvaranje takvih prostora moglo podsjećati na svojevsrnu getoizaciju, to je nešto što je, itekako potrebno, jer, upravo bi na takvim mjestima, mladi ljudi, okruženi sebi sličnima, puno lakše i s manje unutarnjih konflikata, prošli najprije proces samoprihvaćanja, a potom i dugoročno gradili samopouzdanje. Osim toga, na takvim mjestima, bez straha od osude, nasilja, ili bilo kakvog drugog oblika provokacije i diskriminacije, istospolni se parovi mogu držati za ruke, javno poljubiti, ili, tek, družiti. Na žalost, još je uvijek nedovoljno takvih mjesta i u najvećim hrvatskim gradovima.

Iako smo se dotaknuli brojnih tema, vjerujem kako smo tek zagrebli po površini i kako ćemo, želimo li svi zajedno graditi društvo znanja, ovo, svakako, morati ponoviti. Do tada, koliko god bilo deplasirano, imaš priliku s „jednom (ili više) mudrih“ završiti razgovor

Hmm..Što reći na kraju, što pametno poručiti? Vjerujem kako je društvo koje poštuje prava i uvažava različitosti svih svojih pojedinaca itekako moguće.Vjerujem i kako svaki put kad, svjesno ili nesvjesno, okrenemo glavu, doprinosimo neravnopravnosti i nepravdi, i kako nitko ne zaslužuje živjeti u strahu da će mu se nešto dogoditi  jer je “drugačiji”, ili u uvjerenju da „nije normalan i da je bolestan“ samo stoga što se razlikuje od većine.A, potrebno je samo malo: znanja, informiranosti, dobre volje, otvorenosti i tolerancije da svi zajedno možemo sjediti u istom kafiću, ispijajući svoju kavu ili pivo i razmišljajući kako je život lijep upravo zbog različitosti!

Homofobija, bifobija i transfobija proizlaze iz osobnih i društvenih predrasuda da su sve osobe koje su “drugačije” inferiorne i bezvrijedne. Upravo takav stav žele promijeniti članice lezbijske organizacije Lori iz Rjeke, sanjajući o društvu znanja i tolerancije, društvu koje uvažava različitosti, ne diskriminira na osnovu seksualne orijentacije te rodnog i spolnog identiteta, ali i poštuje prava svih svojih pojedinaca, omogućujući im ostvarenje stvarne jednakosti pred zakonom. . Jer, fobije, kao i svaki drugi oblik opresije, ne može biti iskorijenjen sam od sebe. Svaki put kad okrenemo glavu, doprinosimo neravnopravnosti i nepravdi. Umjesto toga, u ime članica organizacije Lori i svoje osobno ime, pozivamo vas da zajedno gradimo društvo zasnovano na ravnopravnosti, pravičnosti i slobodi kroz konstruktivnu komunikaciju, kritičko razmišljanje i nenasilno rješavanje konflikta. Pozivamo vas da prekinemo šutnju i lanac inertnosti koji traju već godinama. Jer, nitko ne zaslužuje rasti i živjeti  u strahu i konfliktu, i baš svatko, zaslužuje mogućnost živjeti produktivan, sretan i zdrav život, bez stalnog straha da će mu se neštodogoditi  jer je “drugačiji”, jer nije “podobne” orijentacije, nacionalnosti, religijskih vjerovanja i zdravstveno tjelesnih mogućnosti

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik