Izdvojeni Glas

GLAGOLJICA XV.

Počeci i razvoj hrvatske pismenosti

    

Nastavak teme Glagoljica objavljene  3.10.2016.

U ovom nastavku ćemo pisati o legendarnim prozama upravo zato jer se ova proza ne da u potpunosti odvojiti  od moralističke i vjerske poučne književnosti.

Ona je i s njom često mehanički povezana, na proimjer u govorima, a ukoliko je i samostaln,  tendencija joj je uvijek moralna ili vjerska. To je literatura apokrifa, legenda, hagiografija, muka, čudesa, vizija i slično.  Ona je bogata motivima koji su u različitim obradama sružili i kretali se po europskim literaturama i često se iznova uskrisivali u novim kulturama i književnim razdobljima, prelazilii u pučku usmenu književnost pa im je teško naći izvor i put. Kod nas se pored starih istočnih motiva javljaju novi koji katkad dolaze sa krajnjeg Zapada, Irske i Engleske. Retardacija njihove primjenje u našoj književnosti doista je čestapojava. Neke su legende dobile romansirani oblik te predstavljaju prirodan prijelaz na svjetovne pripovijetke i romane koji su tzakođer predstavljeni u našoj književnosti, i to kao pustolovni i viteški romani. Najprije spomenimo apokrifne legende koje imaju najjdužu tradiciju.

Već je rečeno kako se zapadni utjecaju od najveće starine afirmiraju paralelno sa istočnima pa se to može potvrditi i na apokrifima. Već smo u prijašnjima nastavcima spomenuli Glagoljski fragment apokrifne Poslanice o nedilji XIII. stoljeća koji odgovara takozvanoj flagelantskoj redakciji. Isto tako već spomenut fragment Nikodimova evanđeljaopširnije redakcije iz početka XIV, stoljeća kao i Muka svetog Andrije iz glagoljskog brevijara XIV:-XV. stroljeć. Kao se ovi tekstovi od davnine nalaze i u ćiriličnimliteraturama  pa i u ruskoj literaturi, misli se da su onamo prešli  hrvatskoglagiljskim posredništvom.Iz latinskog je izvora i Život Adama i Eve, lijepog apokrifa o životu prvih ljudi nakon njihovog izgona iz raja zemaljskoga. Tu se priča i legendarni dodatak kako je sin Adamov, Sit, na očevu grobu posadio grančicu rajskog drva iz kojeg je niknulo stabl, a od tog stabla na kraju je izrezbaren križ na kojem je kasnije razapet Isus Krist. Upravo su se iz tog motiva razvile brojne apokrifne legende o Adam,ovoj smrti, o zidanju Salomonova hrama, o drvu križa i o Adamovoj glavi koja se nalazi pod tim križem.  Taj krug raznovrsnih priča, jako primijenjenih i u umjetnosti, koje su djelomično potvrđene i u našim mlađim rukopisima, samo ih ne možemo svaku zasebno sad spominjati. Grčkog podrijetla je pak jedna kraća verzija apokrifa O Abramovoj smrti koja se i u više glagoljskih rukopisa XV.-XVI. stoljeća.

Apokrifno slovo O rođenju Isusovu i o događajima s Ivanom Krstiteljem kao i druga priča o raznim čudesima što su se dogodila u trenutku Isusova rođenja, srušila se carska palača, prepisuju se, po latinskim izvorima, u našim rukopisima u XV:-XVI. stoljeća. Vjerojatno su mlađi prijevodi s latinskog i neki odlomci o Mariji i Isusovom djetinjstvu iz Pseudo-Mat4ejeva evanđelja kojih ima po glagoljskim brevijarima. O Pilatovoj smrti, to jest kakom su kažnjeni krivci Isusove smrti, postoji niz apokrifnih legendi, posebno ona o čudesnom Veroniknom rupcu s Isusovim likom. Naša ranija legenda pod nazivom Kako bi preneseno lice Isuhrstovo v Rim i kako pogible Ana i Kajapa i Palat, ima bez sumnje latinski predložak, a nalazimo je u glaloljskim rukopisima iz XV. i XVI. stoljeća,  ali ulogu Veronike u našem tekstu igra Arsenija. Druga, mlađa, u dubrovačkom ćirilskom  zborniku iz 1520., a prevedena je u prozi s talijanskog stihovanog predloška, La vendetta di Christo. Apokaliptičnih ili eshatoloških vizija koje govore o svršetku svijeta i općem sudu ima također popriličan broj po našim rukopisima, i to u raznim oblicima. Pored onih koje su već spomenute, spomenimo ljudsku potresnu viziju Sud Gospodina Boga. U njoj se prikazuje kako pred Sudnjim danom sunce i zvijezde optužuju griješne ljude i traže pravdu pred Bogom. Druga, Od skončanja sveta, govori o dolasku Antikrista kojio će se roditi od vraga i koluderice, o njegovoj propasti i o petnaest znamenja koja će prethoditi Sudnjem danu. Obje su vizije u glagoljskim zbornicima XV.-XVI. stoljeća, mada im je matica dosta starija. Isto to vrijedi i za jednu skraćenu latinsku verziju Pavlove apokalipse ili vizije paklenih muka. Kada bismo mogli navesti sve sve primjerke gdje se apokrifni elementi primjenjuju i kontaminiraju u homiletičkim tekstovima, dugo ne bismo bili gotovi.  Spomenimo samo primjer lijepe apokrifne pričeO kralju Asueru i kraljici Vasti, s motivom ljubomore, parafraza biblijske fabule, koja se prepričava u mnogim glagoljskim crkvenim govorima od ranog XV do XVII. stoljeća.

Sudbina čovjeka nakon njegove smrti uvijek je izazivala veliku pažnju srednjovijekovnog čovjeka. Pored već spomenutih tvorevina ljudske mašte koje su povezane s licima Svetog pisma, pa ih stoga zovemo spokrifima, nadošla je literatura o vizijama drugog svijeta, pripisivana svecima ili raskošnim grešnicima. Domovina im je često Irska, iz koje su se u stihovima ili u prozi širile po Europi. Kod nas ih ima nekoliko takvih vizija koje su najvjerojatnije prevedene još u XIV. stoljeću. Tundolovo il Dundolovo viđenje, koje odgovara latinskom predlošku nastalom u XII. stoljeću, odgovara talijanskom predlošku. To je najljudskija i najpotpunija vizija drugog svijeta, pa se njome i veliki Dante inspirirao. Čistilište svetog Patricija slična je vizija s legendom o jednoj jami koja vodi u čistilište. Naš je tekst preveden s latinskog jezika, a sačuvan je u glagoljskom rukopisnom obliku iz prve polovice XV. stoljeća. Vizija trenutka kada duša izlazi iz tijela poprimila je u zapadnim literaturama oblik prenja ili kontrasta između duše i tijela. Navodno je autor latinske pramatica biskup Filibert koji je živiop u Engleskoj početkom XIII. stoljeća. Hrvatski je prijevod nastao početkom XV. stoljeća. No naši ga glagoljski rukopisi od prve polovice XV. stoljeća, vjerojatno po talijanskom prijevodu, nazivaju Viđenje svetog Bernarda. Djelo je zatim bilo prenijeto i u našu ćiričnu i u latinsku književnost u Dalmaciji, u Bosni i u kajkavskoj Hrvatskoj u stihovnom obliku pa čak i u crkveno prikazanje Govorenje svetog Benedikta od duše, iz početka XVI. stoljeća. U ovu kategoriju id ei Razgovor meštra Polikrpa s asmrću koji svoje početke ima u jednom latinskom spisu iz Irske, a taj se razgranao po europskoj literaturi i u prozi i u stihovima. Više o ovoj temi nastanka i razvoja hrvatske pismenosti i književnosti u sljedećim nastavcima.

( NASTAVIT ĆE SE...)

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik