Izdvojeni Glas

GLAGOLJICA XVI.

Počeci i razvoj hrvatske pismenosti

      

Nastavak teme Glagoljica objavljene  4.11.2016.

Zadnji puta smo tekst završili spomenuvši prijes sa latinskoga pod nazivom Razgovorb meštra Poliokarpa sa smrću koji je u izvornom tekstu napisan i u prozi i u stihu.

Kod nas je preveden negdje na čakavsko- kajkavskom području na  prijelazu iz XIV. u XV. stoljeće. U dubrovačko narječje prevedena je talijanska verificirana verzija  u Libru iz 1520. Drugu temu obrađuje vizija  Govor svetoga Anselma , biskupa od Canteburyja u Engleskoj  u kojem  se priča njegov razgovor s Djevicom Marijom koja mu je ispripovijedala detalje o muci Isusovoj. Naš  prijevod s latinskog  sačuvan je u glagoljičnom rukopisu iz početka  XVI. stoljeća.

Legendarno- hagiografska književnost znatno se obogatila golemim blagom te vrste u latinsko- talijanskoj književnosti. Takvo je štivo kolalo bilo kao oficijelni crkveni tekst na svetačke dane u brevijarima, bilo u pučkim pobožnostima, u samostanima kao obavezna ili slobodna lektira skupljena u zbornicima, a posebno kao primjeri u propovijedima, Osim u glagoljskim brevijarima , kod nas gotovo da i nema potpunih zbirki svetačkih legendi  ili životopisa  za čitavu godinu, nego je ta građa razasuta po zbornicima različitog sadržaja. Brevijarski legendarij pretežito odgovara tekstovima latinskog brevijara, tekstovi su mu katkada kratki, poput rimskog martirologija, a katkada opširniji  što odgovara lokalnom kultu ili crkvenom uopće.

Opširne su osobito pasije, mučenja, svetaca iz ranog razdoblja kršćanstva.  U brevijarima su svetački životi i pisani crkvenoslavenskim jezikom, ali dosta neujednačenim pa stariji tekstovi čuvaju i više jezične starine nego mlađi tekstovi, to jest oni koji su kasnije prevedeni , bliži su narodnom jeziku. Tekstovi koji se nalaze u latiničnoj pismenosti, gdje nije bilo jezične norme kao u crkvenim knjigama , legende su pisane gotovo posve narodnim jezikom. U brevijarima možemo izabrati veći broj lijepih legendi koje su s različitih aspekata za nas koji smo zainteresirani. Tu nalazimo apokrifnih pasija, kao što je već spomenuta u Andreju apostolu, zatim o Ivanu apostolu i o Filipu apostolu, a čak i pojedine dijelove iz Protoevanđelja Jakovljeva.  U njima nalazimo također već spomenute  odlomke iz Žitja Konstantinova- Ćirila i legendu o svetom Većeslavu. Tu su zatim stare, s latinskog prevedene pasije ili legende svetaca : Lucije, Agnije, Barbare, Agate, Margarete, Katarine koja je nalik drugi prijevod  u dalmatinskom latiničnom Životu svete Katarine iz XV. stoljeća  namijenjen opaticama; četiri okrunjena, iz Porfirijeve pasije, Jeronima, Klimenta pape, o nalazu moći na Hesonu, Antona opata, Krsogona, Dujma, svetog Mavra koji je tradicijom vezan uz Poreč  u Istri im tako dalje. Od izvanliturgijskih priča svetačkih legendi  posebnu pažnju svojom fabulom zaslužuju Život svetog Pavla pustinjaka, kod nas u glagoljskim rukopisima od XV. stoljeća sa vrlo arhaičnim jezikom , pripisan nekom notaru Lavu, ali se poklapa s latinskim tekstom koji se pripiosuje Jeronimu, Život Marije Magdalene , nalik na roman, u glagoljskim zbornicima u XV-XVI, stoljeću, Život svete Margarete u glagoljskom zborniku iz prve polovice XV. stoljeća, Legenda o Ivanu Zlatoustom, ispripovijedana vjerojatno po talijanskom vještim čakavskim dijalektom, Život svetog Jeronima u raznim verzijama jer su našim ljudi tog sveca smatrali ,, Hrvatinom''.

Drugi je Jeronimov životopis, koji se možda s pravom pripisuje Marku Maruliću, u latiničkim rukopisim, i to ub jednom iz samog početka XVI. stoljeća i u jednom trogirskom iz XVI,. stoljeća, a u oba se , premda se radi o prijevodu s talijanskog, umeće patriotski usklik: ,, Jeronim je naš Dalmatin, on je dika i poštenje, slava i svjetlost, kruna hrvackoga jezika.''. Sličan je život svetog Jeronima u sastavu jedne vrlo  popularne knjige koja je na latinskom i na talijanskom jeziku doživjela mnogo izdanja već i prije 1500. godine, a bila je prevedena na hrvatski u čakavskom narječju te štampana u glagoljskoj štampariji u Senju 1508. pod nazivom Transit svetog Jeronima. U knjizi se pored Života svetog Jeronima nalazi nekoliko priloga kojima se slavi veličina Jeronimove svetosti , Pseudo- Euzebijeva poslanica biskupuDamasu, o Jeronimovoj svetoj smrti, zatim Pseudo- Augustinova poslanica jeruzalemskom biskupu Ćirilu u kojoj se veličaju Jeronimove kreposti, Pseudo- Ćirilova poslanica Augustinu o čudesima svetog Jeronima, Čudesa koja su se dogodila u Troji , porazgovoru svetog Jeronima i na kraju dvanaesteračka pjesma o Jeronimui koja  počinje stihom ,, An'jelske kriposti nebeskoga kora.  Taj cijeli zbornik, osim pjesme koja je originalna versifikacija legende, preveo je netko iz senjskog kruga s talijanskog jezika.

No, takav je zbornik, iako možda nepotpun, bio već i prije preveden kod našig glagoljaša i to čak dva puta, jer dvije poslanice, tojest Pseudo- Augustinova i Pseudo- Ćirilova dolaze već u Ivančićevu zborniku s kraja XIV. ili početka XV. stoljeća, a jedna, Pseudo-Euzebijeva poslanica, u jednom fragmentu iz prve polovice XV. stoljeća.Oba ova starija prijevoda prevedena su  sa latinskog jezika, aliod različitih prevodilaca. Oni se služe mješavinom narodnog i crkvenoslavenskoga jezika. U sva tri naša prijevoda poslanica opaža se teško svladavanje latinsko-talijanske mističke terminologije.  Kao što se u već spomenutom Transitu pričaju tolika čudesa koja su se dogodila zagovorom svetog Jeronima, takoima i drugih skupina  koja su tematski povezana.  Mogli bismo spomenuti, na primjer, niz legendi o moći mise , posvećene hostije, dostojanstvusvećenika i slično koje su razasute po glagoljskim rukopisima, ali ipak ćemo se zadržati samo kod najljepše i najbrojnijoj skupini  čudesa, a to su Čudesa Bogorodice Marije. Kako je Marijin kult u srednjem vijeku bio stvarno jak, srodin viteškom pojmu žene, to je ona i u književnosti i u ostalin umjetnostima bila zastupana tema. U legendarnim čudesima, kojih stvarno ima jako puno, Marija je uvijek prikazana kao najjača zagovornica kojoj na Nebu ne mogu odbiti ni najsmionije molbe. Takve legende su  tipične srednjovjekovne priče, naivne, ali s druge strane zabavne.

Nastajale su i prije, ali naročito su procvale u XI.-XIII. stoljeća. U to doba su Marijina čudesa već bila sakupljana u zbirke ,na Zapadu ili su služila kao gradivo za različite pjesničke odradbe, a pogotovo kao primjeri u  propovijedima. Kompikatori zbirki su poznati, ali autori pojedinih čudesaredovito su bili anonimni.  U našoj književnosti prepričavala su se pojedina Marijina čudesa po mnogim rukopisima i to obično lijepim narodnim jezikom. Više o Marijinim čudesima i ostalim oblicima sačuvane staroslavenske srednjovjekovne književnosti u nastavku.

( NASTAVIT ĆE SE...)

UNITAS WebRadio

R Winamp R WMP

R Real R Quik