Izdvojeni Glas

Pluralizam i rodna ravnopravnost- okrugli stol Agencije za elektroničke medije

O rodno osviještenoj politici u sportu ili jesu li sportaši i sportašice ravnopravni?

Jesu li sportaši i sportašice ravnopravni , a sport područje bez diskriminacije i nasilja?

Koliko su i na koji način ženski sportovi prisutni u medijima i središnjim informativnim emisijama nacionalne javne, ali i dvije komercijalne televizije? Je li ženama osigurana ravnopravnost u svim područjima djelovanja, aktivnostima, mogućnostima napretka, ali i obnašanjima dužnosti u sportu? Je li uspjeh sportaša i sportašica vrednovan na isti način i koliku ulogu u čitavoj priči ima „robovanje“ stereotipima?

Ovo su samo neka od pitanja potaknuta rodnim analizama medijskih sadržaja, ali i rezultatima istraživanja prisutnosti ženskog sporta u središnjim informativnim emisijama javne i komercijalnuh televizija, na koja su odgovore, kroz zajedničku raspravu, razmjenjujući profesionalna iskustva, tražili sudionici okruglog stola ( MIRJANA RAKIĆ, predsjednica VEM-a, GORDANA OBRADOVIĆ DRAGIŠIĆ, pomoćnica ravnateljice Ureda za ravnopravnost spolova, MORANA PALIKOVIĆ GRUDEN, predsjednica Komisije za ravnopravnost spolova u sportu Hrvatskog olimpijskog odbora, SUZANA KUNAC i GORDANA SIMONOVIĆ-članice VEM-a, te SANJA SARNAVKA, udruga B.aB.e, kao moderatorica),  u organizaciji Agencije za elektroničke medije na temu Pluralizam i rodna ravnopravnost, itekako svjesni kako zastupljenost žena u medijskom prostoru, pa tako i sportašica nije niti malo sporedna tema.

Cilj jedinstvenog istraživanja koji su uz Agenciju za elektroničke medije, kao supredsjedateljicu Meditaranske mreže regulatornih tijela, provodili i regulatori iz Španjolske, Francuske, Andaluzije, Katalonije i Maroka, bio je, prije svega, otvoriti diskusije o tome kako je sport prezentiran u medijima, promicati instrumente koji bi pridonijeli smanjenju rodnog jaza, ohrabrujući struku da ovoj temi posvete ozbiljniju pažnju, doprinoseći ravnopravnosti muškaraca i žena u sportu, sportskom pluralizmu, ali i konceptu sporta kao važnog faktora u osobnom razvoju, te, u konačnici, ali ne i manje važno, kreiranju kritičkog novinarstva o nejednakosti i diskriminaciji u sportu.

Jer, a pokazali su to i prilično poražavajući ( mada očekivani) rezultati istraživanja, u hrvatskim medijima nema tekstova i priloga koji bi o toj temi polemizirali, zbog čega je medijska slika o ženama u sportu uglavnom lažna, prepuna rodnih stereotipa i mitova, poput onoga koji tvrdi da u sportu nema diskriminacije i nasilja, a pogotovo ne onog seksualnog.( uostalom, sport je najsigurnije moguće mjesto za mlade, reći će i složiti se najveći broj roditelja?!) I dok je u medijskom praćenju muški sport ( prije svega nogomet) zastupljen s 90 posto, kod vrednovanja uspjeha žena ( koje su, recimo i to, po rezultatima na velikim sportskim natjecanjima, bile uspješnije od svojih kolega)  uočljivo je izrazito robovanje rodnim stereotipima ( uz medijsku podzastupljenost ženskih sportova, primjetan je i znatno manji broj sporstkis novinarki). Jer, kod sportašica je, puno više nego li kod sportaša, daleko važnije kako izgledaju, ali i kako usklađuju privatne obveze s onim sportskim, čak i u trenutku najvećih sporstkih uspjeha. Osim toga, vrlo se mali broj sportašica nakon završetka karijera, uspije profesionalno realizirati na menadžerskim, trenerskim ili pak sudačkim pozicijama, što također ukazuje na ogroman „gender gap“, ali i jaz između stvarnosti i uvriježenog mišljenja.

Iako svjesni kako sport i djevojčicama i dječacima i muškarcima i ženama osigurava okruženje poticajno za obrazovanje, pomaže u razvijanju ključnih vrijednosti života u demokratskim društvima ( poput poštenja, pravedne igre, timskog duha i tolerancije), promiče društvenu integraciju najranjivijih skupina, kao i onih izloženih višestrukoj diskriminaciji, evidentno je i kako je, unatoč postojanju standarda koji jamče načelo ravnopravnosti spolova, ali i pravo svih na sudjelovanje u sportu, još uvijek prisutan ogroman rakorak između standarda i prakse, zbog kojeg nismo ostvarili rezultate koje smo trebali.

 Dokazuje to, unatoč određenom postignutom napretku,  još uvijek sveprisutna rodna neravnopravnost žena i muškaraca u sportu, prije svega u pogledu pristupa sportu, tjelesnom oddgoju i aktivnostima, ali i njihovom prakticiranju, pristupu odgovornostima, uključenosti u rad sportskih upravljačkih tijela i donošenje odluka, reintegracije na tržište rada nakon završetka sportske karijere, rodno utemeljenog nasilja, te na kraju, ( ili, zapravo na početku?)-medijske pokrivenosti sporta i sportašica. Zbog svega toga, kao i zbog težine i slojevitosti pitanja s kojima se žene općenito suočavaju u društvu, ( a onda i u sportu) , ravnopravnost spolova, ali i rodno osviještena politika u sportu, područja su na kojima se, čini se, moramo još jako puno raditi. Na žalost, prostora za poboljšanje, itekako ima u gotovo svim sferama  (sport je tek jedna od mnogih, ovaj puta u središtu interesa novinara, ali i predstavnika relevantnih instuticija, zbog čega bi prije svega, u zakonodavstvo, ali i nacionalne zakone o sportu i tjelesnom odgoju, pod svaku cijenu, trebalo uključiti načelo ravnopravnosti spolova). Jer, svijest o značaju jedne od temeljnih ustavnih vrijednosti, u ovom slučaju u području sporta, moguće je mijenjati prije svega edukacijom, ali i prepoznavanjem ženskih uzora i rodno osjetljivih sportaša, trenera, novinara, potiacanjem sponzora na pružanje jednake podrške kako ženskim tako i muškim sportskim programima, upotrebom neseksističkog jezika u svim dokumentima i materijalima koje uređuju tijela javne uprave, ali i sportske organizacije, osiguravanjem ujednačene zastupljenosti žena i muškaraca u svim komunikacijama, uključujući i pozitivne slike žena i djevojčica u sportu.

Jer, baš kao što ravnopravnost nije samo pitanje prava i položaja žena, nego i pitanje bez kojeg nema ni istinski demokratskog društva, na isti je način važna i medijska zastupljenost ženskih sportova, ali i žena u sportu.

UNITAS WebRadio

R Winamp R WMP

R Real R Quik